Zagrebačke pisanice slovačkog porijekla

2 travnja, 2021 admin Općenito

1. Srdačno pozdravljamo novu članicu našega društva, gospođu Snježanu Božić. Postali ste članica Društva tek prije nekoliko mjeseci, što je u ovo doba pandemije, kada se nemamo priliku osobno nalaziti, vrlo kratko vrijeme. Možete li nam predstaviti i svog oca i sebe i približiti nam put svoje obitelji od Slovačke do Zagreba?

Hvala Vam, od srca, na pozivu! Također, srdačno pozdravljam Vas i sve članove Društva hrvatsko-slovačkog prijateljstva. Bit će mi drago upoznati članove Društva, nadam se uskoro. Želim Vam zahvaliti što ste me učlanili u Društvo, to mi čini osobitu čast i zadovoljstvo. Naime, korijeni moje obitelji, s očeve strane, sežu u Slovačku, u Trenčin. Moj otac Dragutin, rođen je u Lipiku, u Slavoniji. Njegovi pradjed i prabaka, prezimenom Galko, s djecom, krajem 19. stoljeća, doselili su se iz Trenčina u mjesto Jagma, pored Lipika.

Njihov sin Mihalj i Ana (rođena Kmecik), bili su početkom 20. stoljeća vlasnici mlina u Jagmi (oni su mojem ocu djed i baka). Imali su osmero djece, među njima je bila Marija koja se tamo rodila 1909., mojem ocu majka (meni baka). Kasnije su se preselili u Lipik. Nakon njene udaje za Franju Božića rodio se sin Dragutin, 1929. (moj otac) i kći Marija. Moj je otac, nakon završene Učiteljske škole u Pakracu službovao u Lici, a od 1951. u Podravini, najprije kao ravnatelj škole u Molvama, gdje sam se ja rodila, a od 1962. u Koprivnici. Tu otac predaje zemljopis u osnovnoj školi, do mirovine, a majka razrednu nastavu. Otac i danas živi u Koprivnici, ali slavonsko-slovačko srce kuca onim istim žarom kao i prije 70 godina kad je otišao iz Lipika.

Ja sam se 1977. preselila u Zagreb. Radni vijek provela sam na FER-u kao tajnica u Zavodu za primijenjenu fiziku. Ipak, moje životno poslanje postalo je, i sada još traje, u svijetu umjetnosti, slikarstva i pisane riječi. Mogu reći da mi je taj, umjetnički staž puno dulji, ispunjeniji, a traje već pedesetak godina.

2. Možete li nam reći kakva su sjećanja Vašeg oca na djeda Mihalja i baku Anu Galko te što je bilo posebno, ono karakteristično slovačko, kod njih?

Moj otac ima jako lijepa sjećanja na svog djeda i baku, te prabaku. Oduvijek mi je s puno ljubavi govorio o njima. Njega su osobito voljeli jer im je bio prvi unuk. Kod njih su bila okupljanja unučadi, uvijek su ih rado dočekali, počastili, često slovačkim poslasticama. Sjeća se da bi na odlasku sve ostavljali kako bi ga ispratili sve do uličnih vrata. Makar je bio dijete, a živio je nekoliko kuća dalje. Tako su mu iskazivali poštovanje, a on im je rado uzvraćao ljubav, tako što im je pomagao gdje god je trebalo. Bili su plemenita srca, gostoljubivi, tolerantni. Takav je i moj otac. Takva je bila i moja baka. To su vjerojatno slovački geni, ta dobrota, blagost, umiljatost. Uvijek blagi osmjeh na licu i sjaj u zelenim očima. I ja sam odmalena odlazila k njima, premda smo živjeli u Koprivnici. Sjećam se pradjeda Mihalja, njegovog pričanja priča, toplog dočeka. A moja baka bila je oličenje dobrote i blagosti. Imala je istančan ukus, sve je odisalo nekim tradicionalnim šarmom, s puno detalja, ručnih radova, slika, svijećnjaka, cvijeća… I mi danas čuvamo dio tog tradicionalnog blaga. Bila je vrsna krojačica i vrlo kreativna, pedantna. S puno strpljivosti izrađivala je prelijepe ukrase. Iz tog vremena potječe i izrada njenih tradicionalnih pisanica.
Eto, puno je lijepih sjećanja. Raduje me i spoznaja da su svi oni bili dobri i pošteni ljudi te da i u meni ima slovačkih gena.

3. Kada i kako ste se zainteresirali za umjetnost i koji su bili Vaši umjetnički počeci? Ima li umjetnost u vašoj obitelji određenu tradiciju ili ste Vi prvi koji ste otišli u tom smjeru?

Sa slikanjem sam počela još u osnovnoj školi, no ozbiljnije nešto kasnije. U gimnaziji mi je omiljeni predmet bila „Povijest umjetnosti“. Prvi radovi bili izvedeni su tehnikom ulja na staklu, u maniri naive, tako su tada u Podravini svi slikali. Bilo je daljnje rodbine po maminoj strani koji su slikali naivu. Prvi put izlagala sam 1974., s nekoliko slika u jednoj izložbenoj ustanovi, u Koprivnici, a moja profesorica umjetnosti bila je oduševljena. Ona je cijelu gimnaziju, na svim satovima umjetnosti, vodila na tu moju prvu izložbu, na tih mojih pet slika! I, upravo ona, profesorica Zlata Sivoš, odigrala je važnu ulogu na samom početku mojeg slikarskog puta. Nakon nekoliko godina, još kao gimnazijalka, njenom sam inicijativom izlagala sam prvi put u Parizu, na izložbi svjetske naive. Kasnije sam i samostalno izlagala u Parizu, Londonu, svuda, i kod nas, i u svijetu, sve do danas.

4. Možete li izdvojiti neke umjetnike i umjetničke struje ili škole koje su na Vas najviše utjecali?

Uvijek sam tražila svoj put. Brzo sam krenula nakon naive u slikanje uljem na platnu. Proučavala sam stare majstore. Oni su me se najviše dojmili, Rembrandt, itd. Željela sam raditi portrete kao što su oni radili. Nikoga ne kopiram, ali oni su mi najveći uzori. Volim i hiperrealizam. To me oduševljava.

5. Koje su Vam likovne tehnike najbliže?

Isprobala sam razne tehnike, ali najviše volim slikati uljanim bojama na platnu. Ja nisam od onih brzih slikara, sliku radim ponekad prilično dugo, ponekad više tjedana, čak i mjeseci. Ipak, radim i akrilnim bojama jer se brže suše i onda slike nastaju malo brže. Često odlazim na likovne kolonije na kojima je cilj što više darovati kako bi se nekomu pomoglo. Onda su to slike u akrilu. Volim i suhi pastel, također i ulje na staklu, keramici… Najviše volim slikati religiozne teme, prirodu, cvijeće, portrete, slike koje imaju dublju poruku.

6. Koja od svojih djela najviše cijenite, odnosno koji su Vaši najveći stvaralački uspjesi?

Teško je izabrati … No, dvije slike, ulja na platnu, imale su zaista posebnu sudbinu i smatram ih uspješnijima, već po samom nadahnuću. Jedna je portret istaknutog hrvatskog znanstvenika Ruđera Josipa Boškovića. On se nalazi od 2004. s drugim velikanima u Dvorani slavnih Sveučilišta u Paviji (Italija). A ono što mi je po srcu najdraže jest velika čast da sam u Vatikanu Svetom Ocu Ivanu Pavlu II darovala sliku Sluge Božjega Alojzija Stepinca (1998.). Već nakon tjedan dana primila sam Pismo zahvale i Apostolski blagoslov Svetog Oca, sada Svetog Pape Ivana Pavla II. Uramila sam ga i čuvam ga u stanu, s posebnim pijetetom.

7. Umjetnost Vas očito pokreće i potiče… Kako to Vi doživljavate?

Umjetnost u kojoj sam se našla zaista me pokreće i ispunjava. To mi je dar od Boga i sretna sam dok mogu tim darom učiniti dobro za druge. Sve što mi je namijenjeno u ovome životu želim iskoristiti za neko dobro, kako bi ostao trag u pozitivnom smislu. U toj želji uvijek se odazovem na humanitarne izložbe, darovala sam jako puno svojih radova, za stradale nakon Domovinskog rata, mnogima. Organizirala sam i nekoliko akcija za pomoć, jedna je bila „Lipiku s ljubavlju“, kako bi se umjetnošću pomoglo razorenome gradu. Srce me je vuklo tamo odakle je moj otac. Odazvalo se 150 umjetnika, sa 170 radova, bila sam jako sretna. I to je preraslo u tradiciju, godinama. Dobila sam i Nagradu Grada Lipika za kulturni doprinos. Međutim, meni je najveća radost u davanju. To su slavonsko-slovački geni koji me pokreću! Vjerojatno…

8. Uskrsna tradicija u Slovačkoj bitno se razlikuje od hrvatske, no pisanice su zajedničke hrvatskoj i slovačkoj tradiciji. Kada ste se vi počeli baviti ukrašavanjem uskrsnih jaja? Jesu li iza toga stajali vaši slovački korijeni?

Da, očito. Mene je moj otac još prije trideset godina naučio ovoj tradicionalnoj tehnici
ukrašavanja jaja koja je donesena iz Slovačke. Moja je baka davne 1939. i 1940. ukrašavala za Uskrs jaja ovom tehnikom, lijepljenjem srčike koja se vadila iz močvarne biljke zukve. To su bili vijugavi ornamenti, a između se kombinirala vunica u raznim bojama, s „coflekom“ da se mogu objesiti. Nosila ih je čak u Zagreb na Jelačić plac, tamo izlagala i prodavala. Moj otac je tada kao mali to zapamtio i sada prenio na mene. Sad i on i ja već treću godinu ukrašavamo tom bakinom tehnikom uskrsna jaja. Ponekad nam treba nekoliko sati, čak i dana za jedno jaje. Izlagali smo na nekoliko izložbi, prošle i ove godine za Međunarodni dan boja u Tehničkom muzeju u Zagrebu, upravo sada na Međunarodnoj virtualnoj izložbi u Galeriji grada Krapine, itd. Nastojimo stvoriti fundus ovakvih originalnih, slovačko-slavonskih pisanica za povijest. Mlađe generacije i ne znaju za ovu tehniku. Svi se čude kad vide i oduševljeni su. Čak smo iz Lipika, tamo kod jednog jezera gdje je i baka brala zukvu, iskopali nekoliko grmova i posadili kod sebe u vrtu! Zato su pisanice po svemu autohtone, tradicijske.

9. Jeste li isprobali više tehnika kreiranja pisanica?

Nekad kad sam bila dijete, obojili bismo pisanice u razne boje, bojama za jaja. Nisam bila baš oduševljena. To je bilo previše jednostavno i obično. Tek kad me moj otac naučio ovoj tehnici kojom je to baka radila, oduševila sam se! To je ono pravo i uživam u stvaranju! I, ne postoje iste, sve su originali i unikati! Ima na njima i motiva s narodne nošnje, cvijeća, leptira …

10. Kada ste postali svjesni svojeg slovačkog porijekla i je li to imalo neki utjecaj na Vaš životni put? Koji je danas Vaš odnos prema slovačkom jeziku i kulturi?

Kod nas se često spominjalo slovačko porijeklo, naročito kad bismo bili u Lipiku. Oni su znali ponekad govoriti slovački, i moj otac je ponešto zapamtio. Meni je žao da nismo nikad bili u Trenčinu, tamo je bilo i rodbine, pradjedove braće. I sad ima njihovih potomaka. Na žalost, s njima se nismo nikada čuli niti vidjeli. Ako mi se ikada ukaže prilika, otišla bih tamo, vidjeti gdje su živjeli naši preci, odakle su došli. Bilo bi lijepo naći rodbinu… Čitala sam o njihovoj kulturi, povijesti, o jeziku. Želja mi je naučiti slovački bar malo iz poštovanja i ljubavi prema njima i zahvalnosti za slovačko porijeklo. Možda jednog dana naslikam slike inspirirane znamenitostima i ljepotama Trenčina, i tamo napravim izložbu „Trenčinu s ljubavlju“. Možda i s kraslicama? Što kažete na to? To bi bilo prekrasno! I, hvala Vam za ovu priliku da se moj otac i ja predstavimo i pokažemo fotografije ovih autohtonih pisanica napravljenih po dragoj nam slovačkoj tradiciji!
Želimo vam svima, od srca, sretan i blagoslovljen Uskrs!